Gdje je moj zavičaj?
(Pjesma Švapskog djeteta)
 
Kad se osjećaš tako bez zavičaja,
I kad nada nije velika,
I kad više ne znam kamo pripadam,
Zvono zavičaja više se ne čuje.
 
Tada treba više u sebi tražiti,
Život kakav ga vidiš,
Tada se treba konačno osvjestiti,
Jer je vrijeme ponovo početi.
 
Jer to,što je prije zavičaj bio,
Bit će sve više strano,iz godine u godinu,
Ostaje mi samo sjećanje,
Bila sam tada sretna i bijah mlada.
 
I sva je ljubav bila tu,
Mislim rado na to,zaboravljam godine,
I stalno dolazi čežnja,
Čežnju za zavičajem liječe mnoge suze.
 
Ipak moram gledati naprijed,
Život će ipak proći,
Gradi zavičaj gdje si,
Iako to nije baš lako.
 
Ne misli previše na to,
Jer drugačije ne idu stvari,
Moraš misliti na djecu,
I njima osigurati zavičaj.
 
Za sebe samu mogu govoriti,
Pokušala sam i ovako i onako,
Pa misli stalno sve ove godine,
Na ono što je bio moj zavičaj.
 
Ali s vremenom sam razumjela,
Mnogo sam o tome razmišljala,
Dok nisam zaključila,
Što zavičaj mora značiti.
 
Danas znam to,i sretna sam zato,
Taj osjećaj nikad neće proći,
Danas znam gdje mi je zavičaj,
Zna to sigurno i sasvim pouzdano.
 
Zavičaj je tamo gdje su moje ljubavi,
Zavičaj je tamo gdje sam sretan,
Zavičaj je tamo,gdje nalazim svoj mir
I moje oči zauvijek zaklopiti.



copyright by Anneliese